In memoriam: DUBRAVKO ČIKOR

Posljednjih godinu, godinu i pol, suočavamo se s gubitkom znakovitog broja ljudi koji su za života bili netko i nešto, koji su sebe ugradili u djela koja su stvarali godinama, desetljećima. I onda, tako, u sekundi, čovjeka jednostavno više – nema.

Iz plejade časnih i znanih oktanskih zanesenjaka, prije dva dana, izgubili smo još jednog velikog čovjeka, velikana automobilističkog sporta u svakom pogledu.

U 67. godini života, nakon teške bolesti, napustio nas je Dubravko Čikor.

Rodio se 2. svibnja 1954. godine u Novoj Gradišci, u ravnoj Slavoniji. No, veliki dio svojeg izuzetno plodonosnog života, proveo je na krajnjem hrvatskom jugu, u dubrovačkom okruženju. Tek s dva mjeseca navršenih 20 godina, 4. srpnja 1974. godine, upisuje u svoju višedesetljetnu automobilističku karijeru kao prvi dan prve utrke u životu. Od tada kreće priča o kojoj vrijedi ispisati povijest automobilizma na ovim našim prostorima.

Kao i brojni drugi vozači, prve sportske vožnje ostvaruje u legendarnoj „fići“, da bi kroz gotovo 35 godina bavljenja automobilizmom kao sportom svog života odvezao u brojnim automobilima nebrojeno utrka diljem Europe. Znao je Dubravko kazivati kako prvih godina u nas nije bilo puno utrka, zato je često nastupao u Crnoj Gori, Cetinju, Herceg Novom, Titogradu (današnjoj Podgorici). U značajnije godine svoje bogate karijere upisuje 1979. godinu, kada se pojavljuje na prvom rally natjecanju, a potom 1988. kada kreće s utrkama Prvenstva Jugoslavije na brdskim i kružnim stazama. No, uskoro stiže i period u kojem automobilizam postaje sekundaran. Godinu prije agresije na Hrvatsku bojkotira se tadašnje jugoslavensko prvenstvo, ali novi izazov nastaje u sasvim drugačijem okruženju.

U kolovozu 1991. godine Dubravko se stavlja na raspolaganje u obrani Domovine, sudjeluje u stvaranju novih jedinica, posebnih grupa čije su zasluge obrana slobodarskog Dubrovnika i cijelog okruženja, u krajnosti sloboda Hrvatske. Svoju časnu karijeru branitelja i pripadnika postrojbi Hrvatske vojske zadržava sve do 1998. godine. Ipak, u međuvremenu, čim su to mogućnosti u tada slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj dozvoljavale, od 1993. godine Čikor se vraća u automobilizam intenzivirajući svoje nastupe s kojih se gotovo i ne vraća bez pobjede ili barem jednog od časnih mjesta pobjedničkog postolja. Od tada pa do zaključenja svoje aktivne uloge vrhunskog vozača automobilističkih utrka, sportaša najvišeg ranga, nanizao je respektabilan niz naslova državnog prvaka ili dobitnika značajnih priznanja. Deset je puta bio državnim prvakom Hrvatske, po pet na brdu (1993., 1994., 1995., 1996. i 1998. godine), te pet na kružnim stazama. Titulu nacionalnog prvaka osvajio je 1993., 1994., 1996, 1998., te zaključno 2008. Upravo mu je ta titula bila znakovita, da nakon prve Zlatne kacige HAMŠS-a (nacionalnog saveza) za brdo (1995.) osvoji i drugu Zlatnu kacigu HAKS-a za kružne auto utrke. Bila je to i godina u kojoj se povukao iz aktivnog nastupanja u automobilističkom sportu. U međuvremenu je postao prvakom FIA CEZ Prvenstva Srednjeeuropske zone na kružnim stazama 1995., te pobjednikom hrvatskih kup natjecanja 1993. i 1997.godine.

Objesiti „volan o klin“ bila je samo simbilika. Dubravko Čikor svoj je životni put, do posljednjeg trenutka posvetio izgradnji automobilističkog sporta, sudačkim i funkcionerskim zadaćama u klupskim i nacionalnim tijelima. Postao je, i ostao, jedan od rijetkih izuzetno uspješnih automobilista Hrvatske koji se dokazao kao vrstan poznavatelj auto sporta, nositelj sudačke licence najviše ranga, direktor brojnih utrka, član ili predsjednik žirija nebrojenih natjecanja u nas i inozemstvu, mentor mnogim mladim vozačima, dobar organizator, a uz sve to ponosni predsjednik najtrofejnijeg hrvatskog sportskog autokluba – „Dubrovnik racing“ koju je funkciju obavljao sve do prerane smrti. U tom je periodu klub u svoju povijest upisao 11 naslova ekipnih prvaka na brdskim stazama i tri Zlatne plakete, te 12 naslova najbolje ekipe prvenstva Hrvatske na kružnim stazama uz dvije Zlatne plakete kao najviše priznanje nacionalnog sportskog automobilističkog saveza.

Dubravko Čikor niz je godina bio članom Odbora za autosportove HAKS-a i sportski direktor za kružne utrke, sportašom Grada Dubrovnika proglašen je 1995. godine, godinu kasnije Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara za zasluge u sportu. Nagradu za životno djelo Hrvatskog auto i karting saveza primio je 2017. godine, a samo mjesec dana uoči smrti dodijeljena mu je Nagrada za životno djelo Dubrovačkog saveza sportova, koju je zbog njegove bolesti u ime oca primio sin Hrvoje.

Ljubav za automobilizmom prenio je i na sinove koji su polučili niz zapaženih uspjeha na brojnim stazama.

Čikor i njegova obitelj, njegovi prijatelji, članovi kluba, trofejni vozači, vrsni suci imaju biti ponosni na svog dojučerašnjeg predsjednika. Legendu – već za života. Niti u godini koju ćemo svi pamtiti po nesretnoj koroni, Dubo se, okrznut i svjestan teške bolesti nije predavao. Odradio je zadaću direktora dvije dalmatinske brdske međunarodne utrke u Skradinu i na Malački, čija su izdanja u desetljećima dugim povijestima, do sada bila gotovo najbolja. Uz sve to najboljom sportskom ekipom Grada Dubrovnika za 2020. proglašen je „njegov“ klub, iz klupskih redova dolazi i najbolji dubrovački sportaš Maro Franić, a o nacionalnim pojedinačnim i ekipnim naslovima iz 2020., koja još uvijek nisu svečano uručena, da se i ne govori.

Dubravko Čikor bio je sudionikom brojnih utrka Europskog prvenstva ostvarujući zapažene rezultate, a prvenstveno s ciljem suporta i podrške trofejnog trostrukog europskog prvaka, prijatelja i klupskog kolege Nike Pulića. Po njima dvojici nazvan je i sportski autoklub – prethodnica današnjeg dubovačkog sportskog bisera – Autokluba Dubrovnik racing, čiji trofejni članovi i uzorni sportaši, ponos svog grada, oplakuju legendu i veličinu, čovjeka i prijatelja, znalca svog zanata, predsjednika. Dubrovački je klub četvrti, u samo godinu dana, koji je u Hrvatskoj ostao bez čelnog čovjeka. Tužna je ovo godina, od proljeća do proljeća, u kojem pored niza zaslužnih sportaša i sportašica, te sportskih djelatnika oktanskog miljea nema i Igora Puža (Opatija), Berislava Čegelja (INA delta Zagreb) i Bože Prnića (Pelješac racing). Sada nema niti Dubravka Čikora.

Bio je svoj i svojstven, jedinstven, uzor mladima, ponos iskusnima, učitelj i znalac, borac u svakom pogledu, hrabri branitelj, časnik, vrstan borac za pravicu, ma kakva god ona bila,… Bio je ponekad tvrdih stavova, ali dosljedan, štitio je „svoje“, štitio je boje kluba više no išta. Dosljedan do posljednje sekunde.

Iako djeluje pomalo otrcano, ali fraza „poslije Čikora ništa više neće biti isto“, vjerujte – neće. Bit će prigoda u kojima će, ma svaki tko ga je poznavao i barem jednom s njim popio kavu, slušao njegove stavove, gledao ga u bradu, kroz dim one cigarete koju je nemilice tamanio, jednostavno podsjetiti na čovjeka koji je, što rezultatima na stazi, što doprinosom uz stazu, zadužio hrvatski automobilizam i sport uopće.

Dubravko, Dubo, mnoge si utrke i bitke u životu dobio. Slavio i veselio se, uveseljavao druge. Ovog si puta, prerano i prebrzo dodao gas – i otišao u vječnost. Hvala Ti za sve!

Autor: Miroslav Krpan